Pre godinu dana napisao sam istoimeni tekst sa veoma kvalitetnim komentarima, koji na (možda) neutralan način opisuje situaciju sa načinima kako blogeri praktično doživljavaju svoje komentare i na koji ih način “nagrađuju”.

Ovaj put bih hteo da napišem šta realno mislim o različitim tipovima komentarisanja, bez obzira da li se radi o nekom poslovnom, stručnom, profesionalnom, ili zabavnom/opuštenom blogu, u odnosu na efekte koji različiti tipovi dijaloga imaju na SVE posetioce bloga.

Veoma je bitno razlikovati šta znači efektivno korišćenje nekog kanala komunikacije na osnovu sopstvenog osećaja, a sasvim je drugo korišćenje kanala komunikacije u odnosu na iskustva iz postojeće najbolje prakse.

U osnovi, pod vođenjem bloga podrazumeva se nekoliko bitnih aktivnosti:

  1. Kreiranje sadržaja na sopstvenim blogu koji se mogu pratiti i putem RSS tehnologije.
  2. Linkovanje drugih sadržaja na sopstvenom blogu i ka drugim online lokacijama koji dodatno objašnjavaju, potvrđuju ili opovrgavaju napisan/kreiran sadržaj.
  3. Odgovaranje na komentare u sklopu sopstvenog bloga.
  4. Komentarisanje na drugim blogovima.

Ove četiri aktivnosti čine pravo blogovanje i blogera, i ovo je praktično i odgovor na pitanje zašto veliki broj blogova klasičnih medija i nisu pravi blogovi – obično nedostaje neka od navedenih komponenti blogovanja (zato se ovakvi blogovi obično i ne nalaze na blog top-listama).

S jedne strane, na blogovima klasičnih medija veoma retko ćete imati priliku da vidite komentare samog autora bloga, naročito ako se radi o novinaru – oni nemaju naviku da nešto rade sa člankom kada ga završe i pošalju…

Sa druge strane sasvim je uobičajeno da su novi blogeri veoma zahvalni na svakom komentaru, pa iste i komentarišu. Najčešće, aktivnost komentarisanja svakog komentara tokom vremena prerasta u naviku koja ima i načelno dobru osnovu – “eto, kulturno je zahvaliti se svakome ko je uložio trud da nešto prokomentariše na mom blogu”.

Pravite žurku sa nekoliko desetina ili stotina zvanica…

Zamislite situaciju da u vašoj kući/stanu pravite “žurku/sedeljku” u kojoj pokrećete neku temu i vaši gosti kreću u razgovor. Postavlja se pitanje da li je baš potrebno svakome da odgovorite ako je nešto izrekao, naročito kada se ceo ovakav razgovor posmatra iz perspektive onih koji su prisutni ali se nisu uključili u razgovor?

Poenta ove priče je u činjenici da UVEK postoji veći broj posetilaca vašeg bloga koji ne komentarišu u odnosu na one koji komentarišu! Kako njima ide čitanje posta sa navedenim tipovima komentara – to je pitanje?

blog-moderatorStav blogera bi trebalo da je kreiran u samom blog postu, a suviše često uzvraćanje komentara od strane vlasnika bloga remeti kontinuitet čitanja bloga – stav blogera, i nakon toga mišljenja posetilaca.

Ne znam kako to izgleda vama, ali meni posebno smeta varijanta kada vlasnik bloga odgovara odjednom na veći broj komentara tako da pojedinačni odgovor za pojedinačnog komentatora stavlja u poseban komentar (jedan za drugim)! Kako vama izgleda 6-7, ili 10 komentara na nekom blog postu koje je zaredom ostavio vlasnik bloga?

Prethodno ne znači da bloger ne treba uopšte da komentariše na svom blogu, ali sigurno ne treba da to radi posle svakog komentara posetioca bloga, ili da napravi npr. u bruto iznosu 20 komentara zaredom.

Kompromisno rešenje je ono što koristi određeni broj ovdašnjih blogera koji se zahvaljuju svima koji komentarišu – sačekajte, pa u jednom komentaru odgovorite na pristigle komentare, pa opet sačekajte – i ponovo. Takođe, dopada mi se način zahvaljivanja blog-komentatora kako je to priredila Charolija u dva dela, ili Mala breskva

VN:F [1.9.3_1094]
Ocenite ovaj članak:
Ocena: 5.9/10 (7 glasova)
Koliko često komentarisati na sopstvenom blogu II, 5.9 out of 10 based on 7 ratings