Update: Alarmantna situacija u školstvu III

U prethodnom članku na ovu temu akcenat je bio na aktuelnim problemima sa kvalifikacijom (stručnom spremom) koje je doneo Zakon o visokom školstvu iz 2005. g.

Kompletan sistem edukacije od Osnovne škole pa sve do doktorata, doživeo je potpuni fijasko u poslednjih dvadesetak godina (od raspada SFRJ). Osnovne karakteristike savremenog školstva u Srbiji su:

  1. Neutemeljena preopterećenost u Osnovnim školama,
  2. Neusaglašenost definisanih stručnih kadrova koji se školuju sa stvarnim potrebama privrede (srednje škole, visoke škole, fakulteti).
  3. Neupotrebljiva znanja koja se usvajaju u školskom sistemu (svi vidovi školstva, izuzimajući predškolske ustanove – tamo je još najbolja situacija).

Svetli primeri savremenog školstva su u isključivoj vezi sa pojedinačnim aktivnostima svesnih predavača (koji prenose primenjliva znanja i oko sebe okupljaju sposobne buduće profesore), kao i pojedinačni primeri učenika/studenata koji samostalno dolaze do potrebnih znanja, sa ili bez podrške profesora.

Visoko školstvo usvaja najgore tekovine “Bolonje”

Sprovođenje Zakona o visokom školstvu je u praksi samo prividno rešenje problema beskonačnog studiranja – sada stvarno veći broj studenata brže završava različite vrste studija, ali je cena još veće neznanje i veća nezainteresovanost za usvajanje novih znanja.

S jedne strane, veliki broj studenata studira zbog “papira”, “nekog razloga – “ne znam” ili zbog toga što neće da rade posle srednje škole (od 40 do 80 odsto svih studenata, prema mojim iskustvima, u zavisnosti od institucije). Druga (manja) kategodija studenata bi možda i želeli nešto da nauče – ali nemaju od koga (prosečan odgovor na pitanje “koliko profesora smatrate da su vam preneli adekvatna znanja?” je DVA za cele studije na svim visokoškolskim ustanovama, izuzimajući fakultete umetnosti i medicinu). Posebna je grupa studenata koja završava visoke škole i fakultete na osnovu “muvanja” i “buke” (stalno se nešto bune i pozivaju na svoja prava). Svetli primeri su uglavnom “samostalci” koji bi uspeli “gde god da ih posadiš”.

Sa druge strane, profesori godinama oko sebe odabiraju jednako ili više nesposobne od sebe, kreiraju što duže procedure magistriranja i doktoriranja zbog čuvanja svog položaja, potpuno neadekvatno dobijaju tzv. impact factor bodove u međunarodnim časopisima na osnovu aktivnosti svojih podređenih asistenata, ne ulaze u proces nastave (tamo su samo na papiru zbog plate)…

U posednje dve godine je na privatnim fakultetima (i na nekim državnim fakultetima) je “fabrikovano” nekoliko stotina “doktora nauka” za potrebe akreditacije. Javna je tajna da neki privatni fakulteti naplaćuju završavanje kompletnih studija za period kraći od godinu dana tzv. metodom “anti-datiranja studiranja” (Država bi trebala samo da proveri reference svih doktora nauka na osnovu kojih je došlo do doktorata)…

Sa treće strane, visoko-školske institucije imaju za cilj upis što je moguće većeg broja studenata (ko je ovde rekao “kvantitet naspram kvaliteta”); neke institucije su već dale naloge da profesor po ispitnom roku mora da ima prolaz od 75 odsto, na više (što uglavnom ne znači menjanje programa u kontekstu usvajanja i provere znanja tokom trajanja semestra, već dozvoljavanje prepisivanja na ispitima), pare se studentima uzimaju za sve moguće i nemoguće gluposti (cena godine školovanja na državnim fakultetima se ne može izračunati)…

Umesto što se studenti bune zbog manjeg broja ispitnih rokova, trebalo bi da se bune zbog ne-dobijanja adekvatnih znanja na visokoškolskim institucijama!

Šta je rešenje?

Najjednostavnije rešenje ovih problema je “prebacivanje lopte na teren” studenata – Umesto da fakulteti dobijaju budžet za upis određenog broja studenata, svi budući studenti na budžetu bi trebalo da dobiju vaučer sa kojim odlaze u edukativnu instituciju (privatnu i državnu), i predaju vaučer sa sredstvima iz budžeta tamo gde žele da studiraju (tzv. slovenački model)!

Posledica ovakvog sistema finansiranja visokog školstva je da 5 godina od početka primenjivanja ovog modela postojaće dve vrste fakulteta (prema potrebama studenata):

  1. Fakulteti koji fabrikuju diplome (jer to studenti traže)
  2. Fakulteti koji plasiraju potrebna znanja za obavljanje konkretnih poslova koji su dobro plaćeni (jer ima dovoljno studenata koji to žele)

Prva vrsta fakulteta će trajati onoliko koliko će dugo roditelji želeti da finansiraju dobijanje zvanja, ali završeni studenti na ovim fakultetima neće imati laku situaciju da se zaposle (danas veliki broj osoba iz privatnih i državnih firmi nema neki respekt prema bivšim studentima sa različitih privatnih fakulteta). Za drugu vrstu fakulteta je potrebno vreme i veliki trud.

Kako bi rekao jedan moj prijatelj: “Ja sam optimista – biće još gore”, sem ako Država nešto brzo ne krene da radi po ovim pitanjima.

P.S. Autor ovog teksta poseduje konkretne informacije koje dokazuju da optužbe iznete u tekstu nisu paušalna ocena.

Update: Alarmantna situacija u školstvu III

VN:F [1.6.4_902]
Ocenite ovaj članak:
Ocena: 10.0/10 (2 glasova)