Ako ste na neki način uključeni u proces studija/studiranja, tj. ako imate uvid u to kako se izvodi nastava, kako izgledaju ispiti, koja su to znanja koja studenti dobijaju nakon odslušanog i položenog predmeta, verovatno ste primetili da postoje razlike u studijama od pre godinu dana i sada.

Na državnim fakultetima (i visokim školama) počinje masovna pojava “pridržavanja Zakonu” na temu procenata prolaska studenata po ispitnom roku, gde je veliki broj visokoškolskih ustanova “naredio” profesorima da ispoštuju “normu” od 75 odsto izašlih studenata koji polože ispit po ispitnom roku.

Ova pojava (prolaznost od 75 odsto studenata po ispitnom roku) se praktično nikako ne sprovodi na nivou materije koju bi student trebalo da obradi (uradi, nauči) da bi sa lakoćom položio ispit, već nepromenjeni programi (oni “akreditovani”) i način njihovog predstavljanja ostaju isti, jer zašto bi profesori trebali bilo šta da menjaju u svom radu?!

Znam za slučajeve da su na nekim fakultetima kreirali jednosemestralni predmet od dvosemestralnog, tako što je iz knjige za dvosemestralni ispit izbačeno 2 (dva) poglavlja!

Reforma predavača umesto reforme studenata!

Najveći problem sa primenom novog sistema studiranja jeste u činjenici da je kompletna tranzicija visokog školstva prebačena na stranu studenata, dok se o reformi profesorskog kadra ne govori ni u tragovima – a profesori su najveći problem obrazovnog sistema u Srbiji. Jedino “rešeto” za profesore je tzv. “Sci Lista“, ali su neki već našli načina kako da se “prišaltaju” onim predavačima (profesorima, magistrima, doktorantima) koji imaju znanja da objavljuju naučne radove u internacionalno priznatim časopisima.

Sistem studja se pretvorio u “ulagivanje” profesora studentima da bi lakse položili ispit (čitaj: manje učenja, lakše prepisivanje) i da bi za konačni ishod dobili njihovu dobru ocenu, koja kod studenata u ogromnoj većini zavisi od njihove percepcije koliko će malo truda uložiti da bi položili ispit. Znanje ovde niko ne pominje, samo u deklarativnoj formi (ako bi, po mogućnosti, moglo nešto i da se ulije u te glave – super). Procena je da manje od pet odsto profesora i ispod deset odsto studenata razmišlja u drugom pravcu.

Studenti hoće zvanje, a ne znanje!

Preko devedeset odsto studenata studira da bi dobilo neku diplomu (ili da ne bi radili odmah posle srednje škole), a ne da bi naučili nešto korisno što bi trebalo da im posluži u budućem poslu. Sa druge strane, sa tržišta rada i od strane poslodavaca sve češće u medijima se može pročitati kako ovdašnji sistem edukacije ne proizvodi osobe koje se odmah mogu uključiti u poslovne procese za koje su se studenti opredeljivali i učili više godina.

Ovu situaciju mogu promeniti samo studenti koji će početi da biraju one edukativne institucije koje će produkovati kadrove kadre da se odmah uključe u poslove koji se nude na tržištu rada. Tek kada visokoškolske ustanove počnu da gube pare zbog toga što nemaju kvalitet, tada će doći do ozbiljnije reforme visokog školstva. Dok je dobijeno znanje manje bitno od diplome – bićemo u velikom problemu.

Mi trenutno živimo u najgorem obliku bukvalne primene “Bolonjskog procesa”.

VN:F [1.9.3_1094]
Ocenite ovaj članak:
Ocena: 10.0/10 (2 glasova)
Posledice “Bolonje”: Profesori krivi za sve lošije studije, 10.0 out of 10 based on 2 ratings