Ukratko: Teško…

Većina medija u svetu je prenela vest da posle nedavnog sastanka u Raveni između predstavnika katoličke i pravoslavne crkve, na kome je razgovarano o njihovom pomirenju, priprema se dokument u kome se govori o mogućem ujedinjenju u kome bi papa bio najviši po rangu u odnosu na patrijarhe različitih pravoslavnih crkava. Po mom mišljenju, mediji nisu posvetili dovoljno pažnje ovoj vesti, u odnosu na njenu važnost.

Naravno, ova vest je izazvala različite komentare na forumima (1, 2, 3), i ova rasprava je ponovo podstakla da se napomenu koje su to razlike između pravoslavne i katoličke crkve.

Razlike između pravoslavne i katoličke crkve

U zavisnosti od ugla posmatranja, pojavljuju se drugačiji odgovori na pitanje kakve su to razlike koje su dovele do Raskola, koje se ukratko svode na političko/istorijske, teološke i kulturološke razlike između Zapadnog i Istočnog hrišćanstva (en, hr, sr). Samo oni koji ne poznaju ove razlike, i oni koji žele da ih zametnu, samo oni pričaju da ne postoji pravi razlog za zvanično razjedinjenje u poslednjih hiljadu godina.

Geneza Raskola

Prvi nesporazumi se javljaju već nakon Prvog Nikejskog Sabora (en, hr, sr), koji je bio veoma bitan zbog konačnog ustoličenja hijerarhiskog ustrojsva verovanja (crkveno verovanje), u odnosu na tada takođe postojeće gnostičko verovanje. Proizvod ovog Sabora bio je najbitniji dokument tadašnje jedinstvene hrišćanske crkve - Simbol Vere (en, hr, sr).

Najbitnije razlike koje onemogućavaju jedinstvo crkava

Postoji veći broj razlika između dve crkve (en, hr, sr), ali nekoliko njih su suštinski bitne:

1. Glavna teološka razlika, koja običnim ljudima najčešće nije baš najrazumljivija jeste vezana za poimanje Svetog duha (izvor): “Od VI veka nove ere sve su uočljiviji sporovi u tumačenju “izvornog”, ili “pravog duha” hrišćanstva. Vizantija, koja je ojačala na ovom prostoru posle pada Rimskog carstva (476. godine nove ere), zalagala se za tzv. pravoverno ili pravoslavno, odnosno ortodoksno tumačenje (grč. ortodoksos pravoveran, “onaj koji strogo veruje”). U vizantijskoj verziji hrišćanstva u tumačenju svetih spisa, jevanđelja, bili su prihvaćeni grčki filozofski izvori i filozofska učenja svetih otaca, posebno iz tzv. aleksandrijske filozofske škole (Filon i Kliment Aleksandrijski). Suprotno tome, “zapadno”, ili kasnije nazvano “katoličko” hrišćanstvo, sve više je u tumačenju koristilo zapadnu filozofsku misao i oslanjalo se na filozofske razrade antiohijske filozofske škole. Osnovna teološka razlika je u shvatanju dogme o Svetoj trojici, koju čine: Bog otac, Sin i Sveti duh. Pitanje je, naime, kakvo je to jedinstvo. Zapadna, Katolička crkva smatra da je ovde reč o suštinskom jedinstvu u Sv. Trojstvu, tako da su sva tri lika “sliveno sjedinjena”, Sveti duh istovremeno proishodi i iz Oca i iz Sina. Pravoslavno učenje je drukčije. Otac je - “nerođen”, Sin - je “rođen”, a Sveti duh - “ishođen”. To će reći, Sveti duh ne sledi direktno iz Boga oca, već je s Ocem povezan tek posredstvom Sina. To se grafički može izraziti na sledeći način:

a. u katoličkom Bog otac Sin tumačenju: Sveti duh
b. u pravoslavnom tumačenju: Bog otac Sin Sveti duh

Tako je u pravoslavnoj teologiji Sveto trojstvo shvaćeno kao „nesliveno“ jedinstvo, što je teorijski dopuštalo mogućnost za uvođenje razlike. Istočna, pravoslavna crkva, smatra da se u katoličkoj koncepciji prenaglašava jedinstvo Svete trojice na račun različitosti, a pravoslavna upravo tu razliku naglašava. U katoličkom tumačenju reč je o trojednom Bogu, o prevashodno božanskoj prirodi Hrista, dok se u pravoslavnoj crkvi naglašava lik Hrista kao „bogočoveka“. Sve se to odrazilo i na celokupni teološku misao. Naime, sam pojam tela, materija nije tumačen isključivo u negativnom smislu, što je omogućilo pravoslavnom hrišćanstvu ne samo da uvaži ikone i živopis u crkvenom slikarstvu i liturgiji, već i da uspostavi tolerantan stav prema mnogim drevnim kultovima i religijskim elementima naroda koji su primili hrišćanstvo. Počeci raskola ukazali su se 381. godine na Prvom carigradskom koncilu, a prva odvajanja istočnih patrijarhata od Rima počela su u IX veku (867), da bi konačno otcepljenje „istočnog ili pravoslavnog“ od „zapadnog ili katoličkog“ hrišćanstva odigralo 1054. godine.”

2. Iz razloga različitog tumačenja porekla Svetog Duha:

Katolička crkva je izbacila deo iz originalnog Simbola Vere koji se upravo odnosi na njegovo izvorno (orthodox) tumačenje - “… I u Duha Svetoga, Gospoda, Životvornog, koji od Oca ishodi…”

I na osnovu razlika u ovom shvatanju katolička crkva čini još jednu “neoprostivu jeres” i proglašava Devicu Mariju bezgrešnom.

Na ovaj način, prema učenju katoličke crkve, iz ugla posmatranja pravoslavne crkve, gubi se “čovečanska linija” Isusa Hrista kao “Bogo-čoveka”, i obesmišljuje se Njegovo stradanje na Krstu.

3. U periodu istorije pre “Velike Šizme” (Raskola) Pape i Patrijarsi su posmatrani kao jednaki, a Papa je u momentu Raskola bio prvi među jednakima, gde se ova prednost (Primacy) prenosila između Pape i Vaseljenskog Patrijaha. Nakon Raskola, Papa je proglasio sebe direktnim izaslanikom Svetog Duha i time postao vrhovni poglavar (ne više prvi među jednakima), a u kasnijim priodima Papa je proglašen bezgrešnim… (pročitati tekstove izvora koji se linkuju u ovom tekstu na temu razlika u crkvama).

Dokument iz Ravene suštinski najviše se bavi upravo ovim pitanjem (Papa kao vrhovni poglavar), koje je najbitnije za Vatikan u poslednja tri veka, i koje je do nedavno postavljano po principu (banalizujem) - samo vi prihvatite Papu, a ostalo sve možemo da se dogovorimo…

Zaključak

Postavlja se pitanje da li će sve bitne razlike koje sežu duboko u prošlost biti na takav način prevaziđene da svi delovi katoličke i pravoslavne crkve prihvate neki dokument u kojem bez dvoumljenja sva sporna pitanja stoje rešena.

Bez nedvosmislenog rešavanja svih spornih pitanja koji su i doveli do Raskola, do jedinstvenog dogovora neće doći.

Drugi problem je čak i kada se na teološkom nivou crkve dogovore o jedinstvenom stavu o spornim pitanjima, dugačak period Raskola među vernicima sigurno će dovesti i do dugačkog vremena u kojem će većina prihvatiti eventuano ujedinjenje crkava (to su oni politički i kulturološki aspekti Raskola).

Da ukratko ponovim - moguće je ujedinjenje, ali veoma teško…

VN:F [1.4.5_712]
Ocenite ovaj članak:
Ocena: 0.0/10 (0 glasova)