fbpx

Zašto ne razumemo kako se nekome može dopadati priča političara koja je nama strana?

Pojednostavljeno o važnosti političke i medijske pismenosti

Napomena: PDF verzija ovog teksta je dostupna na kraju ovog posta.

Kaže se da se ovde svi razumeju u fudbal, politiku, a sada i u medicinu. Realno, veoma mali broj osoba razume kako u praksi uspešno funkcioniše fudbal, politika, a naročito medicina.

Fokus ovog (dužeg) teksta su jezičke nedoumice u vezi sa odgovorom na pitanje zašto nam se neke priče nekih političara u startu dopadaju, a zašto nam se neke druge priče nekih političara ne dopadaju. Takođe, zašto ne razumemo kako se nekome uopšte može dopadati priča političara koja se nama nikako ne dopada.

Razumevanje ovih razlika kroz posmatranje situacije u kojoj se svi nalazimo može nam omogućiti da pravimo znatno manje grešaka u izvođenju zaključaka o događajima koji se dešavaju oko nas. To je naročito važno u vreme kada se očekuje pojačana politička aktivnost stranaka zbog izbora.

Kako podnosite promene, i da li želite da stvari ostanu onakve kakve su bile ranije?

Nama se posle raspada SFRJ desila tranzicija, i postoje mnoge osobe koje se ni danas nisu navikle na promene koje su zbog toga nastale. Preživeli smo krizu 2008. g., a sada počinjemo da preživljavamo posledice korone… Možemo očekivati da će se ovakvi događaji dešavati i u budućnosti. 

Sasvim je normalno da ljudi teže da se stvari ne menjaju, da se posle ovakvih kriznih situacija vratimo na ono poznato što nam se dopadalo ranije. Ali, to nije realno. 

Sami smo mogli da vidimo da su potrebne godine da se posle nekog od ovakvih kriznih perioda osećamo mnogo bolje (ako se to desi). I, kada pogledamo šta nam se tada dešavalo, možemo videti da to “bolje” sada nije ni slično onom “bolje” iz vremena kojeg se sa setom sećamo.

Određeni broj osoba lakše podnosi ovu situaciju i fokusira se na to “bolje” sada ili u skoroj budućnosti, dok drugi broj osoba teže podnosi tu “novu normalnost” i fokusira se na povratak tog “boljeg” od ranije. Ni jedan od ova dva pristupa nije pogrešan, jedino što ova različita razmišljanja rađaju drugačije odgovore na ista pitanja koja postavljamo.

Vođenje politike, parlamentarna demokratija i priče (narativi) političkih opcija, naročito u poslednjih 200 godina se zasnivaju upravo na eksploataciji osećanja osoba u vezi sa promenama koje se uvek i neminovno dešavaju – “Jedina konstanta u životu je promena”, Heraklit.

Politika danas: Ljudima je važna ideologija, a političarima ideološki narativi 

Razumevanje politike je veoma složeno. Kako kod nas ne postoji osnovna edukacija iz oblasti politike (politička pismenost nije tema unapređenja programa edukacije), preporuka je da se politika posmatra kroz najjednostavnije i najrazumljivije procese. Na ovaj način se može doći do relevantnih odgovora na pitanje šta to rade političari, zašto to rade, i šta mi možemo od njih da očekujemo.

Ideologija predstavlja sistem ideja koje zastupa neki pojedinac ili grupa.

Način kako neka država kroz političku aktivnost sprovodi u delo aktuelne društvene ideologije, ta politička aktivnost direktno utiče na sistem verovanja, vrednosti, stavova, običaja, normi, tradicija, principa, institucija, društvenih odnosa i standarda u tom društvu.

U vođenju politike, ideologije predstavljaju osnovu za posmatranje političkih opcija (tzv. politički spektar), poznatih po pominjanju tzv. levice, desnice, i centra, kao i njihovih osnovnih varijacija – ekstremna levica, levi centar, desni centar, ekstremna desnica. Ovo je najpoznatija i najjednostavnija podela političkih ideologija. Postavlja se pitanje šta tačno znače ove ideologije, i u kakvoj su vezi sa aktuelnim stanjem u politici kod nas i u svetu. 

Kako mi odavno ne živimo u vremenu u kojem se može tako jednostavno objasniti aktuelno ponašanje političkih partija i vođenje politike u odnosu na ideološke pravce, prvo je potrebno da razumemo značenje osnovnih ideologija.

“Levo” i “desno” nije aktuelna podela političkih ideologija danas! 

Prethodno je napomenuto da se vođenje politike u poslednjih 200 godina zasniva na eksploataciji osećanja osoba u vezi sa promenama koje se uvek i neminovno dešavaju. Osnovne ideologije koje opisuju sistem ideja u odnosu na promene u društvu su konzervativizam i liberalizam.

Konzervativizam potiče od latinske reči conservare, što znači “zadržati netaknuto” tj. “sačuvati ili održavati (nepromenjenim)”. Odatle konzervirano voće, povrće, meso… U kontekstu definisanja političkih ideologija, konzervativizam je filozofija života koja predstavlja tendenciju da se situacija sačuva (konzervira) onakva kakva jeste

Liberalizam potiče iz vremena “prosvetljenja” (period “razuma”), od 17. do 19., veka. Ukratko, liberalizam je filozofija života koja je zasnovana na slobodi pojedinca.

Prethodne osnovne definicije glavnih ideologija pokazuju da svaka osoba može da se poistoveti sa težnjom da stvari ostanu onakve kakve su bile, i da se istovremeno zalaže za slobodu pojedinca. Zato danas u većini država u svetu nećete naći zvaničnu politiku koja deklarativno brani postojanje (parlamentarne) demokratije, slobode pojedinca, i fokus na očuvanje tih vrednosti. Ono što je razlika u poslednjih 40 godina jeste način kako se komunicira i sprovodi u delo poštovanje tih vrednosti u pojedinim državama. 

Iz ovih osnovnih definicija sistema ideja, veoma se jasno vidi da konzervativizam u osnovi nema direktne veze sa religijom, tržištem, porodicom i sl. Konzervativizam kao vođenje politike ima veze sa političkim narativima (pričama) koje spajaju tradiciju (nešto što je “nepromenljivo”) sa idejama koje je lako moguće “konzervirati” – tzv. “porodične vrednosti”, nacija, veroispovest, itd. 

Na isti način, jasno se vidi da liberalizam nema direktne veze sa slobodnim tržištem, posmatranjem naroda kao “građana” i sl. Liberalizam kao vođenje politike ima veze sa političkim narativima (pričama) koje kreiraju tzv. “građansku opciju”, promovišu prava različitih ugroženih zajednica, itd. 

Da bi se jasnije razumela aktuelna politička situacija u svetu, potrebno je razgraničiti osnovu političkog spektra koji se zasniva na konzervativizmu i liberalizmu, kroz razumevanje suprotnosti ove dve ideologije:

  1. Suprotno tendenciji da se stvari sačuvaju onakve kakve jesu (konzervativizam), jeste insistiranje na stalnim promenama koje zastupaju tzv. progresivne političke opcije.
  2. Suprotno tendenciji povećanja slobode pojedinaca (liberalizam), jeste tendencija sužavanja sloboda pojedinaca, koja se u poslednje vreme formalno ne komunicira ali se selektivno sprovodi u delo kroz autokratiju ili tzv. neliberalnu demokratiju (objašnjeno kasnije u tekstu).

Ono što daje aktuelan politički kontekst ideologijama konzervativizma i liberalizma jeste način posmatranja ekonomskog i kulturnog razvoja. Takođe, posmatra se i način kako se taj razvoj komunicira i sprovodi u delo od strane političkih opcija koje čine vlast, ili na osnovu komunikacije političkih opcija koje žele da dođu na vlast.

Aktuelan politički momenat u svetu pod nazivom “Dezinformiši, zavadi pa vladaj” je nastao kao posledica svetske krize 2008. g. i pojave društvenih mreža

Istorija pokazuje da u najvećem broju slučajeva način osmišljavanja (1) ekonomije i (2) kulture čini osnovu načina formiranja političkog spektra u različitim državama. To uključuje i razumevanje važnosti razvoja različitih vrsta ekstremnih političkih ideologija.

  1. Stabilna ekonomija u nekoj državi čini ljude sigurnim. Stabilna ekonomija omogućuje dugoročno planiranje budućnosti pojedinca, bez straha od naglih promena.
  2. Dobro definisana i sprovedena kulturna politika čini ljude zadovoljnim i sretnim. Kultura u ovom kontekstu uključuje sistem verovanja, vrednosti, stavova, običaja, normi, tradicija, principa, institucija, društvenih odnosa i standarda.

Razlika u aktuelnom političkom spektru neke države dominantno zavisi od odnosa značaja sloboda pojedinaca i zajednice, u kontekstu ekonomskog i kulturnog razvoja. 

Ako su ekonomija i kultura esencijalno važne za razvoj pojedinačne države, postavlja se veoma važno pitanje – zašto se u sistemu obrazovanja, pored političke pismenosti, dominantno ne izučava finansijska i kulturna pismenost?

Istorijat nastanka i razvoja političkih sistema ukazuje na pravac u kojem svet ide posle korone

Svetske krize utiču da se ljudi masovno osećaju nesigurno, a istorija pokazuje da takve krize dovode i do promena politčkih sistema u svetu. Nakon Prvog svetskog rata nastao je komunizam kao politički sistem, posle svetske ekonomske krize 1929. g. nastao je fašizam, a posle svetske krize 2008. g. je nastala neliberalna demokratija. Videćemo šta će doneti svetska kriza posle korone.

Do početka devedesetih godina XX veka imali smo glavnu podelu ekstremnog političkog spektra na ekstremnu levicu (komunizam) i ekstremnu desnicu (fašizam), koji direktno ugrožavaju lične slobode u korist “dobrobiti zajednice”. Kod komunizma u ekonomiji je važna dobrobit zajednice (dirigovana ekonomija), a kod fašizma u ekonomiji je važna i dobrobit pojedinca (vlasnika kapitala). Oba sistema funkcionišu po principu ekstremnog državnog vođenja ekonomije i kulturne politike.

Sredinom 80tih godina XX veka počinje da se sprovodi ideja libertarianizma, koji zagovara tržište kao najvažniji način vođenja ekonomske politike, i koji se sprovodi uz slabljenje važnosti nacionalnih država. Ovakva politička ideologija je dovela globalizaciju, a propala je posle krize 2008. g. Ova propast libertarianizma je potvrđena aktuelnom korona krizom kroz rast važnosti nacionalnih država u borbi protiv pandemije. To ne znači da je globalizacija propala, ali ćemo videti mnoge promene u internacionalnoj politici i ekonomiji nakon aktuelne krize.

Sredinom devedesetih godina XX veka Kina prihvata tržišnu ekonomiju i postaje socijalistički nastrojena autokratska tržišna ekonomija. Autokratija predstavlja vlast jedne osobe i jedne partije. Ova promena ideologije u Kini praktično je omogućila pojavu individualnih vlasnika kapitala, koji su posledica prelaska iz dirigovane ekonomije zajednice (komunizam) u tržišnu ekonomiju. I dalje u ovom političkom sistemu ektremno je važna uloga države u vođenju ekonomije i kulture (autokratija). Jedan od aktuelnih naziva političkog sistema u Kini je autokratska neliberalna demokratija.

Istorija takođe pokazuje da nisu sve države postale komunističke, nisu sve postale fašističke, a ni danas nisu sve države pod neliberalnom demokratijom. Postoje mnoge istorijske studije koje pokazuju da raspad ekonomije, koji uključuje i raspad sistema kulturne politike (stepan razvoja određenog društva), dovodi do dominacije političkih sistema koji smanjuju individualne slobode.  

Medijske slobode predstavljaju osnovu parlamentarne demokratije, jer informišu pojedinca šta se realno dešava u državi

Ogromna većina država u svetu ima parlamentarnu reprezentativnu demokratiju kao politički sistem. Ukratko, parlamentarna reprezentativna demokratija, pored kreiranja i sprovođenja ekonomske i kulturne politike, ima veoma važnu ulogu omogućavanja promene vlasti mirnim putem na izborima. To se dešava na osnovu izbora predstavnika građana, koji će u njihovo ime da vode politiku države ili neke manje geografski definisane jedinice vlasti.

Da bi ljudi mogli da zadovoljavajuće glasaju za svoje predstavnike koji će reprezentovati ideje bliske tom pojedincu, potrebno je da ti pojedinci budu dobro informisani. Stanovništvo u jednoj državi treba da bude informisano o tome šta je do sada urađeno u državi, šta bi trebalo da se uradi, i kakve postoje ideje o tome šta treba naredno da se radi, od strane različitih političkih opcija i pojedinaca. Što je bolja informisanost pojedinca, bolja je i informisana odluka za koju političku opciju će glasati taj pojedinac.

Mediji imaju funkciju informisanog obaveštavanja javnosti o tome šta se realno dešava u sprovođenju vlasti. Na taj način mediji predstavljaju “glavnog kontrolora” vlasti, To je razlog zašto se u Ustavu SAD nalazi zaštita nezavisnosti medija.

Da bi građani mogli da sprovedu u delo informisano odlučivanje o izboru političke opcije ili pojedinca, na osnovu realne situacije u državi i društvu, u tome im pomažu institucije državnog sistema – sudovi, tužilaštvo, razne nezavisne institucije koje prate rad države, korupciju, zaštitu građanskih prava, itd. Dužnost ovih institucija je da samostalno reaguju na nepravilnosti do kojih dođu uz pomoć medija, na osnovu prijava građana ili samostalnim radom. 

Istorija je pokazala da bez kontrole rada vlasti, država polako ali sigurno klizi u autokratski politički sistem, jer političke opcije, kada su na vlasti – teže da tu vlast zadrže po svaku cenu, ako im je to omogućeno.

Ako političke opcije na vlasti imaju kontrolu nad medijima koji dopiru do najšireg stanovništva, i nad institucijama koje kontrolišu rad vlasti, takva vlast može da ostvari kontrolu nad načinima promene vlasti na izborima, i da spreči promenu vlasti!

Šta je neliberalna demokratija? Proizvod površnosti i velikog broja dezinformacija

Živimo u vreme velikog broja informacija i dezinformacija, što smo mogli da vidimo u poslednje vreme na primeru pandemije informacija o COVID-19 virusu. Veoma je teško da se od te silne količine informacija shvati šta je istina, a šta dezinformacija.

Živimo u vreme površnosti, gde nemamo vremena i živaca da detaljno prostudiramo i ono što nas interesuje (npr. ovaj tekst je veoma dugačak). Površnost direktno utiče na donošenje pogrešnih zaključaka, a to je naročito slučaj u ostrašćenoj političkoj komunikaciji.

Od 2012. g. većina političkih opcija u svetu u manjoj ili većoj meri se oslanjaju na širenje dezinformacija kao glavne alatke u zbunjivanju javnosti, i to naročito preko društvenih mreža. Dezinformacije služe da urušava kredibilitet medija, institucija, nauke, kulture, i svih onih segmenata koji čine savremeno političko društvo. To urušavanje različite političke opcije rade na različite načine, i dužina ovog teksta ne dozvoljava detaljnije ulaženje u ovu tematiku.

Većina javnosti je nekritična, i povodi se informacijama koje im odgovaraju i koje im se dopadaju. Na takav način različite političke opcije “privlače na svoju stranu lakoverne” dezinformacijama i narativima (pričama) koji su zamišljeni da na odgovarajuće načine aktiviraju nekritičku javnost.

Dezinformacije se anuliraju adekvatnim informisanjem.

Da bi pojedinac znao kako da čita i razume vesti iz medija i sa društvenih mreža, potrebno je da bude medijski pismen. Medijska pismenost se ne izučava u formalnom sistemu većine zemalja u svetu, jer medijska pismenost predstavlja rešenje problema dezinformisanja i lažnih vesti.

Najjednostavniji savet kako danas da dođemo do toga šta se stvarno dešava oko nas, jeste da čitamo vesti iz izvora koji su međusobno na različitim stranama političkog spektra – jer je istina uvek negde između. Posle nekog vremena može se videti koji mediji objavljuju dezinformacije često, a koji mnogo manje često.

Najvažniji savet kako da znamo da nas neka politička opcija ne dezinformiše jeste da kada pronađemo vest koja nam se veoma dopada, da nakon toga pronađemo vest iz drugačijeg medijskog izvora, da bi sami procenili šta se stvarno dešava. Najveća greška koju možemo da napravimo pri informisanju je da tražimo vesti koje potvrđuju naše stavove.

Neliberalna demokratija predstavlja politički sistem prividne demokratije, u kojem vlast polako preuzima kontrolu nad glavnim medijima i glavnim institucijama koje kontrolišu vlast. Politički sistem, institucije i mediji sasvim normalno funkcionišu do momenta dok se ne desi nešto što može da ugrozi vlast. Svaki pojedinac, medij, institucija ili politička opcija koji rade nešto što je protiv interesa očuvanja ovakve vlasti, bivaju diskreditovani.  

U političkom sistemu neliberalne demokratije postoje mediji koji kritikuju vlast, ali su oni svedeni na marginalnu vidljivost, i konstantno im se urušava kredibilitet sa narativima (pričama) tipa – “izdajnici”, “strani plaćenici”, lopovski ili tajkunski mediji, i sl. Vesti ovakvih medija su “laž”, “fake news”, “nema dokaza”, itd. To su isti narativi “dobra i zla” koje političari koriste da bi ocrnili svoje političke oponente, i da bi izbegli relevantne političke debate.

U neliberalnoj demokratiji ne postoji konkurencija ideja o budućem vođenju države od strane različitih političkih opcija, već samo narativ sukoba, po principu “oni su gori od nas, čak i ako mi nismo dobri”.

Pored pomenutih kriza i dezinformacija, razlog za ovakvu političku situaciju je i veliki procenat korumpiranih političara, zbog načina kako se percipira ulazak i opstanak u politici poslednjih decenija.

Ekstremizam je danas u funkciji održavanja prividno demokratskih i populističkih političkih sistema 

U poslednjih desetak godina pokazalo se politički veoma delotvorno koristiti masovnu površnost ljudi, u kombinaciji sa dezinformacijama i urušavanjem kredibiliteta. 

Na prethodno pomenuta sredstva za komunikaciju u političkim kampanjama koriste se često dodatno polu-istine, neistine i mitovi da bi se opisao potpuno nerealan politički program. Ali, takav politički programi “godi ušima” određene (veće) grupe glasača. Na ovaj način dobijamo populističku politiku koja se sprovodi u sve većem broju država.

Kod ovakvih političara i političkih opcija njihova ideologija uopšte nije važna, jer se može promeniti po potrebi, ako se pokaže da većina potencijalnih glasača može da “proguta” određeni tip ideološkog narativa. Znači, sama ideologija političara nije važna, ali je važan ideološki narativ koji se koristi za pridobijanje glasača.

Zašto toliko osoba veruju u laži političara, i zašto ih je teško razuveriti? 

Kako ovakvim političkim opcijama ideologija nije važna, to znači da su oni u mogućnosti da “koketiraju” sa različitim ekstremnim ideologijama, da na taj način obuhvate širi politički spektar potencijalnih glasača, i da istovremeno smanje uticaj (jačinu) rasta drugih ekstremnih političkih opcija. 

Primer – neutralan stav ili podrška ksenofobiji: Veliki broj ekstremnih političkih opcija nalazi “plodno tle” u podsticanju straha od drugačijih i različitih osoba (npr. migranti, LGBT populacija i sl.). Nedovoljno informisana javnost traži krivca za svoju situaciju u drugima, naročito drugačijima. Populisti koriste ovakve narative na taj način što ostaju neutralni, ili javno podržavaju ovakve stavove (u zavisnosti od procene aktuelne situacije u društvu), da bi pridobili i deo populacije kojima se dopadaju ovakvi narativi.

Ista pravila važe npr. za podršku jačanju uticaja dominantnih religijskih zajednica, neutralan stav i podrška nacionalističkim, ili čak nacističkim težnjama (primer određenih političkih opcija u Hrvatskoj), u zavisnosti od procene aktuelne situacije u društvu.

Istovremeno, populističke političke opcije veoma favorizuju vlasnike kapitala koji im omogućuju sredstva, prividno bolji ekonomski rast, zaposlenost, itd. To se sve dešava na ekonomsku štetu ostalih pojedinaca

Što se odabrani politički narativi (priče) više dopadaju stanovništvu, nedovoljno informisane osobe neće potražiti potvrdu informacija koje im se dopadaju, već će drugačije informacije proglasiti zavereničkim i lažnim. To možemo godinama pratiti na nivou tzv. “ravnopločaša”, “anti-vaksera”, a sada i “5G ekstremista”.

Zašto političke opcije koje nisu neliberalno nastrojene ne mogu da pronađu adekvatan odgovor na ovakvo ponašanje u politici?

Ispostavilo se da je narativ populista veoma efikasan, i da političke opcije koje nisu populističke i nemaju tendenciju ka neliberalnoj demokratiji, ne mogu već godinama da pronađu efikasan komunikacioni odgovor na ove pojave. Čak i kada ga u nekim slučajevima pronađu (primer Italije i Berluskonija), to ne garantuje da će sledeći put opet adekvatno odgovoriti na narativ populista.

Glavni razlozi za ovakvu situaciju, i primeri:

  1. Ispostavilo se da većina političara i političkih opcija ipak teško menja svoje programe, stavove, ponašanja i način komunikacije, u kontekstu prilagođavanja novo-nastaloj situaciji u politici.
  2. Narativ političkih opcija koje nisu populističke je složeniji i teže razumljiv u odnosu na populističke opcije, jer ovi poslednji često ne govore istinu o onome šta će i kako uraditi kada dođu na vlast.
  3. Narativ populista je veoma zavodljiv i lako uvlači u polemiku političke oponente. Politički protivnici na taj način učestvuju u prethodno predviđenom “scenariju priče populista”, i na taj način ne uspevaju da nametnu svoju priču/narativ.
  4. Ostrašćenost komunikacije i površnost lako zavedu političke oponente populista da se ne fokusiraju na najvažnije aspekte datog narativa. Svaki narativ ima segmente koji omogućuju promenu fokusa polemike, ali je za to potrebno veliko znanje, iskustvo i fokus u političkoj komunikaciji. 
  5. Klasifikacija populiste da je “lopov”, “fašista”, itd. je prethodno pripremljeni razvoj narativa od strane populista, i takve klasifikacije mogu doneti samo suprotan efekat od željenog (populisti očekuju takve kvalifikacije od političkih oponenata). Cilj komunikacije populista jeste da spreče političku debatu odnosno polemiku, i ovakvom komunikacijom od strane svojih političkih oponenata, populisti će imati osnov da prekinu komunikaciju.
  6. Itd.

Veliki problem u savremenom svetu predstavlja način sankcionisanja laži političara, lažnih vesti u medijima i na društvenim mrežama, kao i način sprečavanja podsticanja mitova u društvu.

Zaključak

Borba za zadržavanje sloboda pojedinaca, koje su ugrožene populistima i neliberalno demokratskim pokretima, jeste u fokusiranju na dva osnovna aspekta komunikacije sa stanovništvom, sa medijima i sa političkim oponentima:

  1. Edukacija što šire javnosti o osnovama medijske pismenosti, koja počinje korišćenjem više medijskih izvora iz različitog političkog spektra.
  2. Izlazak iz ostrašćenosti u političkoj komunikaciji i fokus na razumljiv i jednostavan narativ koji nameće važne teme. Takav narativ može pomoći stanovništvu da razume šta se dešava oko njih. 

 

PDF verzija ovog teksta

Literatura za detaljnije proučavanje osnova političke i medijske pismenosti:

 

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0.0/10 (0 votes cast)
VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0 (from 0 votes)

Povoljno!

Digitalni Pre-Marketing

Naručite knjigu "[Digitalni] Pre-marketing"!

Digitalni Pre-Marketing objašnjava potrebne preduslove za rešavanje problema koji vas sprečavaju da dođete do značajno boljih marketing i PR rezultata na internetu.

Naručite klasičnu ili e-book verziju knjige .>>

Tagovi: 

Autor teksta: Dragan Varagić, 10/05/2020, RSS

Komentari su zatvoreni.